Don Žuanov prezir prema bogovima

U Zagrebu je pokrenuta manifestacija »Oblikovanje vremena: Kazalište Igora Vuka Torbice (1987. – 2020.)«, osmišljena u čast redatelja iza kojeg je u mnogim kazalištima južnoslavenskih zemalja ostalo sijaset važnih predstava. U Beogradu također već nekoliko godina postoje »Igorovi dani«, udomljeni u Srpskom narodnom pozorištu, na inicijativu glumca Milovana Filipovića. Zagrebački organizacijski tim moderira Katarina Pejović, a redove su zbili »Gavella«, ZeKaeM i Kerempuh, ugošćujući Vukove predstave ili o njima vodeći razgovore. Tako je ugošćen i »Don Žuan« (2013.) Narodnog pozorišta »Toša Jovanović« iz Zrenjanina, predstava sjajnog početka (crkveni zbor pjeva svetu pjesmu sve dok se ispod pjevačice, jedne časne sestre, ne izvuče Don Žuan s njezinim gaćicama u ustima), a zatim i vrlo duhovite metode prokazivanja koliko je ljudska kooperativnost ustvari opasna. Jer cilj svake interakcije koju provodi ovaj Don Žuan glumca Ivana Đorđevića je pokazati kako se lako manipulira drugim čovjekom. Dovoljno je malo laske. Malo mikrofona gurnutog pod nos. Malo pretvaranja kako vas stvarno zanima neka osoba. I zbilja, takva se vrsta pozornosti pokazuje neodoljivom, pravim humornim ljepilom za sve Don Žuanove žrtve.

Ali rekla bih da su prave zvijezde uprizorenja Dejan Dedić kao Zganarel koji doslovno shvaća jezik (rukama »proširuje situaciju«) i Mirko Pantelić (gospodin Dimanš, Debeli Luka itd.), točnije likovi koji asistiraju obmanama ili u njih naglavačke padaju. Šteta što stominutna predstava ne završi pojavom dobrog čovjeka bez ikakve grabežljivosti u sebi (šok za naslovnog junaka!), odnosno šteta što ne kulminira pravom mjerom imuniteta na budalaštine.

Nepohlepnog, smirenog i prema donžuanskim strastima gotovo sućutno nastrojenog čovjeka opušteno i uvjerljivo igra Jovan Torački. Zadnjih pola sata predstave je razvučeno i repetitivno, dok je sam završetak (kako je adaptaciju Molièrea osmislila dramaturginja Tamara Bijelić) himna Don Žuanovoj neuhvatljivosti, novim bjegovima, beskrajnim mogućnostima da jedan »poliateist« (kako se predstavlja) umakne bilo kakvoj pravdi. To stalno ruganje bogovima u originalnom Molièreovu komadu ima protutežu u vatri koja zahvati i proguta velikog zavodnika, dok se kod Torbice mehanizam obmanjivanja jednostavno ne može zaustaviti. Nema kazne, nema posljedica, nema naličja emocionalnog nasilja.

Ljubavni pepeo

Obje predstave koje smo imali prilike pogledati govore jezikom satire o nekoj vrsti borbe s višim principima, naročito snažno osvjetljavajući varljivo svetu instancu ljubavi. Urbanovi »Majstor i Margarita« deklarativno vjeruju još samo u ljubavnu romansu (ali tek nakon što su ljubavnici – nakon duge razdvojenosti – popili otrov i mi ih zapravo više ne možemo pratiti), dok Torbičin »Don Žuan« upravo u ideologiji fatalnog zavođenja vidi najveću podvalu i farsu.

Gledati ih u istom tjednu tako je nehotice uspostavilo dijalog na temu slabe snage ljubavi, njezine instrumentaliziranosti, manipulativnosti, ritualnosti koja se ispraznila od povjerenja, nade, intimnosti. Igor Vuk Torbica i s vremenskim se odmakom od dvanaest godina pokazuje kao majstor točnih, nepotrošenih humornih minijatura, zvukovne hipnotičnosti po pitanju izbora glazbe te vrlo zrelog osjećaja za inovativno mišljenje scenskog prostora, što je možda jedna od najvažnijih odlika suvremene režije.

Torbičina se predstava također čini »mlađom« od Urbanove, iako je nešto starija. Baš zato valja pohvaliti zagrebačku inicijativu na ponovnom igranju ili gledanju snimki starijih predstava Igora Vuka Torbice: to je način da i generacije koje ga nisu imale prilike vidjeti u vrijeme dok je bio živ osjete intenzitet njegovih bitaka. Sigurna sam da bi takvi fokusi na opus bili korisni i živim redateljima. Recimo, bilo bi sjajno pogledati maraton Frljićevih predstava ili proći kroz recentnin opus Bobe Jelčića. Premalo razgovaramo o režiji, posebno u ključu analitičkih jezika mišljenja predstave izvan premijernih kritika. Javna teatrološka rasprava o režijskim strategijama, problemama i modelima mišljenja predstava bitno bi pridonijela čitavoj našoj sceni.

Преузето са:

НОВИ ЛИСТ, понедељак, 10. ожуљак, 2025.